Svi smo čuli za Ibsena, Molièrea i Čehova, ali malo nas razmišlja o tome da njihova velika djela nikad ne bi dospjela na pozornice cijelog svijeta bez prevoditelja. Prevoditelji drama često ostaju nevidljivi, iako imaju neizbrisiv učinak na to kako shvaćamo što najbolji svjetski dramatičari imaju za ponuditi.

Osnovna razlika između prevođenja fikcije i prevođenja drama jest u tome da su romani ili kratke priče namijenjeni samo za čitatelja, dok je drama namijenjena ili bi trebala biti namijenjena i za glumca. Prevoditelj bi trebao oblikovati jezik koji je glumljiv – jezik koji će omogućiti glumcu da učinkovito surađuje s dramatičarem. Razlozi za ovu posebnu vrstu jezika povezani su s problemima kao što su duljina monologa, doslovnost u prevođenju i odnos između drame i glume kao vrsta umjetnosti. Drame zahtijevaju različitu vrstu prevođenja od proze i zato što korišten jezik mora biti odmah razumljiv i nema vremena za razmišljanje o višestrukim značenjima.

Ne zaboravite da su sve klasične drame Ibsena, Strindberga, Čehova, Molièrea, Racinea, Goethea i starih Grka prijevodi koji se često revidiraju, moderniziraju i ažuriraju. I kad se ovakve drame ponovno prevode, često koriste suvremeniji jezik. Samo bi neobično predan prevoditelj, na primjer, pokušao imitirati hrvatski jezik iz 17. stoljeća u Molièreovu prijevodu drame. (Jedina iznimka je Shakespeare, koji se u SAD-u i UK-u rijetko, ako i uopće, izvodi na suvremenom engleskom jeziku).
Glavni problem je da prevođenje npr. engleske riječi nikad neće prenijeti sve implikacije te riječi u hrvatski jezik – to je nemoguće. S obzirom na to, treba li se prevoditelj odlučiti „biti odgovoran prema jeziku“ ili nastojati „biti što je više moguće šarmantan ili zabavan, ostajući vjeran duhu izvornog teksta?”

Prvobitno su dramatičari rijetko radili na prijevodima stranih drama. Postojale su standardne akademske verzije klasičnih drama, koje bi glumci izvodili. Drame su prevodili dvojezični prevoditelji, a često je rezultat bio loš i zanemarivao vrijednost dramaturgije. S vremenom se pojavila ideja da je bolje angažirati nekog tko može pisati dijalog, a ne nekog tko samo govori izvorni i ciljani jezik.

Danas je uobičajena praksa da se prevoditelje angažira za tzv. „doslovne prijevode“ – prevoditelj proizvodi što je moguće doslovniji prijevod – a zatim ga često jednojezični dramatičar koji ne poznaje jezik izvornika uređuje i prilagođava, pa na taj način publika dobiva najbolje iz suradnje prevoditelja i dramatičara.

Neki su sumnjičavi prema ovoj praksi adaptacije doslovnog prijevoda, tvrdeći da se na taj način prijevod prerađuje u nešto drugo, čime se publika dodatno udaljuje od izvornika. Ali, u kojoj mjeri bi prijevod trebao težiti tome da replicira izvornik? Postoje različita mišljenja, od toga da bi prevedena drama trebala proizvesti isti učinak na ciljanu publiku kao i na izvornu publiku ili reproducirati ono što je dramatičar htio reći do toga da je dozvoljena određena doza slobode, koja uključuje izostavljanje rečenica i dodavanje šala ili igra riječi. I dok ovo zadnje možda vrijedi za Molièrea, ta filozofija ne može se lako primijeniti na modernu proznu dramu, jer bi to moglo izazvati reakciju autora. Stoga su prevoditelji suvremenih drama mnogo oprezniji u svojoj ulozi posrednika i vode računa o namjerama izvornog dramatičara.

prevođenje drame