– VI MENE ČITATI?
– JA VAMA ZAHVALJIVATI.
MALKO I O INFINITIVU
Obavezno pokazati kartu, piše u ZET-ovom autobusu. Pitam se tko to i kome treba pokazati? Možda kontrolor putnicima jer je, nažalost, često jedino on ima.
Ipak, on mora postavljati, iz više razloga nezgodan, zahtjev: Molim, pokazati…!
(Tko, što, komu, čemu, zašto?)
U raznim čekaonicama, kod doktora i pred uredima svemoćne administracije nalazimo bezlične natpise kao da se spomenuti njima ne obraćaju poštovanom pojedincu za kojeg, zapravo, rade. Ipak, tim se natpisima korisnike, kao, moli:
Molimo ne ulaziti bez poziva! (Umjesto pravilnog: Molimo NE ULAZITE…!)
Molimo ne kucati! (Umjesto pravilnog: Molimo NE KUCAJTE…!)
Tzv. molba je, ionako, uzaludna jer većina ljudi ionako ne čita, ne čeka „poziv“, već obavezno kuca jer, osim što svi uvijek negdje žure, treba pokucati na ona vrata za koja znaš da se neće lako otvoriti, pa ćeš znati cijeniti onoga tko vrata otvara; osim toga i zabranjeno voće je najslađe, kaže pametan narod.
Naši ljudi ne samo da kucaju već i nepristojno ulaze bez poziva pa zato i postoji m o l b a o neulasku, no činjenica je i da katkad poziv ne bismo doživjeli.
Usput rečeno, postoji dosjetka o vratima koju pripisuju (često zabavnom) princu Philipu: Kad muž ženi otvori vrata automobila, ili je u pitanju nov auto ili nova žena.
Razne ustanove, izgleda ne zanima da je i Isus kucao: Evo, stojim na vratima i kucam. Ako netko čuje moj glas i otvori mi vrata… (Biblija, Otkrivenje 3, 20)
U obilju recepata kojima smo sa sviju strana bombardirani (kao da možemo sve više, a ne manje trošiti na hranu) uvijek pišu, pa i na TV-u govore, nešto poput:
Premazati kremom koju ste pripremili pa preko kreme izliti malo rashlađeni…
(Umjesto pravilnog: PREMAŽITE kremom… pa preko kreme IZLIJTE…)
Tko to maže, tko to laže, tko uopće više ima i vremena za kuhanje…!?
Da biste lakše progutali ovaj indijanski hrvatski, … onda Ti (Vam, nap. a.) preporučam: … Piti puno vode!!! (Daniel Glattauer: Svih sedam valova, Znanje, Zagreb, 2013., 64. str.)
(Pravilno bi bilo: PIJ/PIJTE puno vode!!!)
U istom romanu (29., 30. str.) govoreći o ručnom satu koji je kupila kod stranog (naglašavam s t r a n o g) trgovca antikvitetima u Leipzigu, junakinja romana prepričava što je rekao: ‘Dobro ide, Ti gledati dan, Ti gledati noć, uvijek pravo vrijeme’, obećao je. I zaista, kada sam god pogledala na sat, bilo je pravo vrijeme.
(Pravilno je: … Ti GLEDAJ dan, Ti GLEDAJ noć…)
Nisam dugo putovala vlakom, no znam da sam kao dijete uvijek nekako u čudu (jer mi nije baš zvučalo hrvatski) ponovno i ponovno čitala:
Ne naginjati se kroz prozor!
Ne znam je li i neka Selma (danas znamo i koja) to čitala ili je samo čula što je Vlado Dijak, na sreću, pravilno napisao pa je Željko Bebek s Bijelim dugmetom pjevao: …putuj, Selma,/ i molim te, ne naginji se kroz prozor!, no vidjeli smo da je (u dokumentarcu S. Šarenca o gospođi Selmi Borić kojoj je pjesma posvećena) mogla lako razumjeti pa je savjet poslušala te sretno doputovala.
U našem (hrvatskom) privatnom smještaju, u turističkim apartmanima čitamo:
Šalter bojlera ne dirati – bojler ne radi! ili malo ljepše upozorenje:
Molim vrata od kupatila1 ostaviti otvorena!
(Pravilno bi bilo: Šalter bojlera NE DIRAJTE…! i Molim vrata… OSTAVITE otvorena!)
Molim vas, da ne bi netko pomislio da ja zbog naslova imam nešto protiv Hrvata i/ili Indijanaca! Kao dijete gutala sam Winnetoua, njemačke vesterne (eng. western) u režiji Haralda Reinla, 1963. –1965., snimljene prema djelima Karla Maya. I iako je Winnetou, fiktivni poglavica Apaša (eng. Apach), kao i ostali Crvenokošci, neovisno o vatrenoj vodi, s bljedolikima (ne znam zašto su oni pisani malim slovom!?) govorio književni hrvatski (bar u prijevodima), filmovi su, kad bi govorili Indijanci, obilovali infinitivima, ne bi li se dočaralo da oni ne znaju dobro govoriti engleski kao što se za spomenutog stranog trgovca htjelo sugerirati da ne zna dobro njemački.
Po uzoru na to, moja prijateljica Vlatka i ja smo s perjanicama od lišća, spojenim izgorenim šibicama glumile Winnetoua i njegovu sestru Nšo-či igrajući se preteče hrvatske (vestern) sapunice:
Winnetou (tj. Vlatka): – Ja tebe voljeti, no ja ići loviti. Morati.
Nšo-či (tj. ja): – Ja tebe poljubiti. Ja tebe čekati. Htjeti.
Dakle, govorile smo hrvatski indijanski, zar ne!? Očita veza između hrvatskog i indijanskog je valjda nastala i zbog činjenice da su mnogi filmovi o Winnetouu snimani u Hrvatskoj (npr. u Nacionalnim parkovima: Paklenici, Krki, Plitvičkim jezerima, Parku prirode Velebit, i meni, odrasloj u Puli, najdražem Limskom kanalu).
Kad bi prijateljica iz djetinjstva, Cuca, svirajući klavir, pjevala Winnetouu, bila sam prateći vokal i svesrdno zavijala: O dođi, dođi Winnetou,… čekati2 ću tebe ja, o dođi Winnetou. Pritom ne znam jesmo li Cuca i ja dozivale baš njega ili Pierrea Bricea koji ga je glumio, no unatoč svim mojim simpatijama prema Indijancima, rekla bih da je u našim mladim srcima ipak više bio prelijepi P. Brice.
A sad, konačno, nešto samo o infinitivu i kad se on može upotrebljavati:
Infinitiv je neodređen glagolski oblik kojim se ne daje nikakav podatak o licu, broju, vremenu ili načinu. Kako kazuje samo pojam radnje, to je osnovni glagolski oblik i navodi se kada se općenito govori o nekom glagolu.
Kako se njime daje samo ime neke glagolske radnje; zato i dolazi u rečenici u onim službama koje obično ima imenica u nominativu.
Infinitiv može biti SUBJEKT:
Lijepo je živjeti.
Kao subjekt infinitiv služi za izricanje želje (s veznikom da, dativom i 3. licem jednine prezenta ili perfekta pomoćnoga glagola biti).
Da nam je kako osloboditi se dugova?
Infinitiv može biti PREDIKATNI PROŠIRAK:
Želim vjerovati.
Infinitiv može biti DOPUNA PRIDJEVU:
Jesi li mi spreman oprostiti (indijanski hrvatski)?
PA-PA- HAUG3!
- Umjesto od kupatila, trebalo bi samo kupatila.
- Infinitiv namjerno nije pravilno skraćen u futuru I. (čekat ću) zbog pjesničke slobode, tzv. licentia poetica.
- Ako ne razumijete haug, potražite riječ iako je nije najlakše dokučiti kao ni bilo koji jezik.
