Pišem potaknuta mukom zbog stalne tzv. potrebe za učenjem informatičkih novotarija, nadogradnja (neću im ni ime spomenuti uzalud iz raznih razloga), umjesto da čovjek uči nešto zaista novo ili npr. s a m o odmara oči.

Tako, umjesto da sam se ljetos hladila, bar gledajući na TV-u arktičke ledene špilje i lasice, ja sam svakodnevno istraživala W… n-ti, gdje mi je koja ikonica, ali i tipka na novom laptopu. Jer stari sve te muke više nije izdržao, šmrc!

Ah, ne želim ni izbrojati koji mi je to već program po redu kog moram svladati da bih i prije no što na njega naviknem, čula (ma!, što čula, stalno slušala) kako će nas uskoro razveseliti novim; i, dakako, ne besplatno! Zdravlje košta, zar ne!? 😉 🙁

Srećica moja da bar postoje emotikoni – jedino humano u  r a č u n a l n o j  p r i č i.

Mlađi ljudi koji još uz MINUS dioptriju nisu dobili i bar PLUS dioptrijski, te nisu počeli imati problema i s tzv. srednjim vidom i/ili oni koji ne nose leće, ni ne mogu shvatiti koliko veselja pričinjava višesatno buljenje u ekran kompa. Zašto mu uopće tako t e p a m o? Od pravog  k o m p e (prijatelja) me ne boli glava, ne ispadaju oči!

Znam da postoje neslućene blagodati koje nam pruža spomenuti komp i uopće računalstvo, iako se često govori i o negativnim posljedicama: mnogi se ljudi premalo kreću (postaju li tako ljudi guzice?, s oproštenjem), premalo se uživo druže, postaju pravi ovisnici o računalu, njegovim igricama, tzv. društvenim mrežama, zbog čega i svoj život dovode u pitanje pa nerijetko odlaze i na lječenje protiv ovisnosti, ne bi li se iz te računalne mreže iskoprcali.

Znam da je umjetnost života u svemu naći zlatnu sredinu, no znam i da je to najteže. (Kako npr. napisati pravu količinu teksta?) Ako ste jedan/jedna od onih koji sad neovisno čitaju, nastavite još malo.

Još davne 1994. (jer ja sam se već tad m/učila softverima) svjetski poznata pjesma, uspješnica Killing Me Softly With His Song , u izvedbi Roberte Flack, koja je je više puta doživjela obrade (npr. Fugees, 1996.),  inspirirala me da napišem:

Moj čovjek tata-mata softwarea

ne želi biti programiran,

njega jedino zanima programiranje.

On ne želi ovisnost o čovjeku,

dosta je što računalo ovisi o njemu.

Stoga sam i ja mislila da me zanimaju

samo  m e k e stvari,

da bih shvatila kako temelji mogu biti

jedino  t v r d i.

Tada poželjeh napustiti skliski teren softwarea

i prijeći na hardware.

Da ne mislite da me samo od kompa boli glava, boli me i od hrvatskog jezika, od starih i novih, tvrđih i mekših rasprava kako pisati software i hardware…

Danas bih radije pisala kraću, pohrvaćenu inačicu: softver i hardver. Samo te riječi i nudi novi Hrvatski pravopis, no za hardver preporuča strojnu opremu, a za softver, softveraš navode da je razgovorno! (za književnu inačicu, dakle, treba se još pomučiti)

Kako ćete i zašto vi pisati, potražite u novom Hrvatskom  pravopisu Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje (IHJJ) na www.pravopis.hr  (Pravila, Rječnik, Pojmovnik) ili na Hrvatskom jezičnom portalu (HJP) http://hjp.znanje.hr/(gdje imate i jedno i drugo: hardware, vidi hardver pa i da su to dijelovi kompjuterskog sustava. Ne znam kako to da nisu napisali tzv. pravilno: kompjutorskog ili računalnog!?)

Idem sad u zdrav tvrd krevet sanjati neko vrijeme i mjesto gdje se neću morati mučiti jezikom (opet novim pravopisom) ni ikonama…, već radije sanjati dobre ljude koji više neće zarađivati na mukama laika za informatiku ili još bolje polarnu svježinu i onu lasicu koja mirno ide spavati – sreća, našla sam (ma što to sve značilo) 🙂

ESCAPE!

Dobrila Arambašić – Kopal, prof. hrvatskog jezika i književnosti