Konferencijski prevoditelj i profesor Barry Slaughter Olsen je za američki Wired  iznio nekoliko osnovnih činjenica o usmenom prevođenju. Usmeno prevođenje se može odvijati u kabini putem audio opreme, ali i na sastancima iza zatvorenih vrata. Potonja vrsta se naziva bilateralno prevođenje (liaison interpreting) i odnosi se na vrstu prevođenja u situacijama u kojima usmeni prevoditelji prevode za manju skupinu ljudi. Ukoliko se, recimo, radi o sastanku visokih dužnosnika koji raspravljaju o bitnim politikama i sl., prevoditelji moraju čuvati tajnost svih podataka. Ti podaci se odnose i prethodno dostavljene dokumente. Naime, prije svakog usmenog prevođenja neophodno je da klijent pošalje radne materijale koji se tiču događaja na kojem će se prevoditi. U nekim slučajevima to mogu biti vrlo povjerljivi dokumenti te je zbog toga potrebno klijentu osigurati najveću moguću tajnost.

Tijekom bilateralnog prevođenja javnih sastanaka prevoditelji se u pravilu nalaze na određenoj udaljenosti od klijenata. Tako se osigurava mogućnost boljeg slikanja i snimanja.

Konsekutivno prevođenje je najčešći oblik prevođenja za diplomatske sastanke. To je vrsta usmenog prevođenja koja se odvija tako da prevoditelj prvo sluša govornika te ga tek nakon njegova stajanja prevodi. Optimalno je da govornik izgovori nekoliko rečenica, a da ih prevoditelj potom prevede njegovom sugovorniku. No, često se zna dogoditi da govornik izgovori veću količinu. Usmeni prevoditelji rijetko prevode izgovorene rečenice doslovno onako kako su izgovorene. Oni pamte ideje i prenose glavnu poruku izgovorenog. Zbog toga prevoditelj često poseže za pisanjem bilješki kako bi zabilježio najbitnije izgovorene ideje te prema svojim bilješkama rekonstruirao isto na ciljanom jeziku. S obzirom na brzinu govora ne moguće je zapisivati pune rečenice. Stoga je najčešći alat konsekutivnog prevoditelja simbol. Svaki prevoditelj ima svoj način vođenja bilješki.

simultani prijevod

Simultano prevođenje najčešće se odvija pomoću prijemnika, mikrofona i prevoditelja koji radi iz kabine sa zvučnom izolacijom, no postoji i druga vrsta simultanog prevođenja –  ono bez opreme tj. chuchotage (čita se šušotaž) ili šaptanje. Takva vrsta prevođenja nije idealna jer je šaptanje na duže vremenske periode loše za glasnice. Također može doći do težeg razumijevanja zbog ambijentalnih zvukova kao što su ventilacija, zvuk osvjetljenja i dr. Prilikom bilo kojeg usmenog prevođenja mora se paziti na tzv. décalage (vremenski razmak između govora i početka prevođenja, eng. ear-voice span). Čak i kad govornik govori 100 do 110 riječi po minuti, što je prema istraživanju optimalna količina izgovorenih riječi u jedinici vremena za prevođenje, usmeni prevoditelj i dalje mora utvrditi najbolji vremenski razmak između govora i početka prevođenja. Ako se kasnije počne s prijevodom prevoditelj mora održavati više informacija u svom kratkoročnom pamćenju što za njega znači istovremeno procesuiranje i prevođenje informacija, što je previše opterećujuće. S druge strane ako je prevoditelj preblizu izgovorenom može doći do grešaka u gramatici, sintaksi ili stilu prijevoda. Čak i kada sve to zanemarimo ostaje opasnost od zamora i sindroma sagorijevanja (burnout) kod usmenih prevoditelja. Zbog toga je potrebno nekoliko usmenih prevoditelja po događaju kako bismo izbjegli sudbinu Gadafijevog prevoditelja.

I posljednji aspekt usmenog prevođenja o kojem će ovdje biti riječi je prevođenje šala i agresivnih izjava. Ukratko, prevoditelj nije posrednik nego prenositelj poruke. Ukoliko jedan govornik izgovori neugodne riječi, prevoditelj ih je dužan prevesti što je bliže originalu. Ovdje dolazimo do blagog problema u nemogućnosti prevođenja psovki, ali i šala. Ove kategorije komunikacije nekada jednostavno ne funkcioniraju na ciljanom jeziku. U tom slučaju sve se prepušta kreativnosti usmenog prevoditelja.