Nürnberški procesi nisu važni samo zato što su bili prvi procesi takve vrste u sudstvu, već su redefinirali i shvaćanje prevođenja uopće. Prije toga prevođenje se obavljalo samo konsekutivno. Za taj način sporazumijevanja karakteristično je to da govornik treba reći nešto na jednom jeziku, a prevoditelj to zatim s kašnjenjem prevesti na drugi jezik. Ova vrsta prevođenja zahtijeva vrijeme, što nije odgovaralo saveznicima, koji su na kraju Drugog svjetskog rata osnovali Međunarodni vojni sud radi poštenog i brzog suđenja optuženima.

Suđenje je zbog toga zahtijevalo ubrzanje procesa prevođenja službenih jezika četiri uključene zemlje – engleskog, njemačkog, ruskog i francuskog. Ideju o novom načinu prevođenja osmislio je Leon Dostert, rođeni Francuz i stručnjak za strane jezike u američkoj vojsci. On je bio siguran da je iskusan prevoditelj sposoban slušati i govoriti istovremeno te se zauzeo za izgradnju novog sustava u kojem će se sve odvijati simultano. Usprkos svemu, zadatak nije bio jednostavan. Problemi su se pojavljivali prvenstveno pri emitiranju i primanju svih jezika u realnom vremenu. Svijet 1945. godine još uvijek nije poznavao trake i digitalne dodatke koji bi pomogli u rješavanju zadatka. Dostert je zato pomoć zatražio od američke tehnološke kompanije IBM, koja je na njegovu inicijativu razvila sistem mikrofona i slušalica za istovremeno emitiranje neusklađenih glasova. Dostert je zatim uzeo prevoditelje i s njima isprobao novi proces prevođenja. Za njega je bilo karakteristično to da se poruka prenosila na ciljani jezik onoliko brzo koliko brzo ga je prevoditelj uspio oblikovati, uzimajući u obzir da je govornik neprekidno govorio. Usprkos nekim problemima, njegov je sustav funkcionirao. Nürnberški proces zbog toga smatraju prvim slučajem simultanog prevođenja realiziranog na četiri radna jezika. Uz neka manja poboljšanja u tehnologiji Dostertov sustav koristimo i danas.

Nürnberški procesi nisu važni samo zato što su bili prvi procesi takve vrste u sudstvu, već su redefinirali i shvaćanje prevođenja uopće. Prije toga prevođenje se obavljalo samo konsekutivno. Za taj način sporazumijevanja karakteristično je to da govornik treba reći nešto na jednom jeziku, a prevoditelj to zatim s kašnjenjem prevesti na drugi jezik. Ova vrsta prevođenja zahtijeva vrijeme, što nije odgovaralo saveznicima, koji su na kraju Drugog svjetskog rata osnovali Međunarodni vojni sud radi poštenog i brzog suđenja optuženima. Suđenje je zbog toga zahtijevalo ubrzanje procesa prevođenja službenih jezika četiri uključene zemlje – engleskog, njemačkog, ruskog i francuskog. Ideju o novom načinu prevođenja osmislio je Leon Dostert, rođeni Francuz i stručnjak za strane jezike u američkoj vojsci. On je bio siguran da je iskusan prevoditelj sposoban slušati i govoriti istovremeno te se zauzeo za izgradnju novog sustava u kojem će se sve odvijati simultano. Usprkos svemu, zadatak nije bio jednostavan. Problemi su se pojavljivali prvenstveno pri emitiranju i primanju svih jezika u realnom vremenu. Svijet 1945. godine još uvijek nije poznavao trake i digitalne dodatke koji bi pomogli u rješavanju zadatka. Dostert je zato pomoć zatražio od američke tehnološke kompanije IBM, koja je na njegovu inicijativu razvila sistem mikrofona i slušalica za istovremeno emitiranje neusklađenih glasova. Dostert je zatim uzeo prevoditelje i s njima isprobao novi proces prevođenja. Za njega je bilo karakteristično to da se poruka prenosila na ciljani jezik onoliko brzo koliko brzo ga je prevoditelj uspio oblikovati, uzimajući u obzir da je govornik neprekidno govorio. Usprkos nekim problemima, njegov je sustav funkcionirao. Nürnberški proces zbog toga smatraju prvim slučajem simultanog prevođenja realiziranog na četiri radna jezika. Uz neka manja poboljšanja u tehnologiji Dostertov sustav koristimo i danas.